Šećerna bolest ili dijabetes (Diabetes mellitus) klinički je sindrom karakteriziran povišenom koncentracijom glukoze u krvi (plazmi), što se još naziva i hiperglikemijom. Dijagnostička vrijednost za dijabetes jest koncentracija šećera u krvi ≥ 7,0 mmol/L ili dva sata nakon obroka ≥ 11,1 mmol/L. Dijabetes može imati različite uzroke, no glavna podjela razlikuje dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2.

Dijabetes i inzulinska rezistencija

Hiperglikemija rezultira akutnim i dugoročnim problemima, odnosno komplikacijama. Akutna hiperglikemija i manjak inzulina rezultiraju izraženim simptomima i metaboličkim poremećajima (dekompenzacija), a nerijetko i hospitalizacijama.

Dijabetes i inzulinska rezistencija

Inzulinska rezistencija izostanak je metaboličkog odgovora inzulina u perifernim tkivima, odnosno nemogućnost ulaska glukoze u stanice mišića, masnog tkiva i jetre. Posljedično, gušterača stvara kompenzatorno više inzulina da bi se postigao fiziološki učinak. Čak se uspjelo arbitrarno definirati dnevnu potrebu za inzulinom od 200 ili više jedinica da bi se postigla glikemijska kontrola, odnosno spriječila ketoza.

Dijabetes i inzulinska rezistencija

Epidemiološki podaci također su podupirali tu sumnju, budući da je simultano rasla incidencija obiju bolesti. Međutim, danas smo svjedoci divergencije ovih pojava – incidencija, primjerice, zloćudnih bolesti u Americi stagnira, u nekih tumora i opada, ali dijabetesa i dalje raste. Ipak, novija izvješća pokazuju povezanost prisutnosti dijabetesa tipa 2 i nekih zloćudnih bolesti.

Dijabetes i inzulinska rezistencija

Cilj liječenja šećerne bolesti jest postizanje normalne koncentracije glukoze te sprječavanje svih akutnih i kroničnih komplikacija bolesti. Oko 50% novooboljelih moći će samo dijetom i promjenom životnog stila postići normalizaciju glikemije, 20 – 30% trebat će za to oralne antidijabetičke lijekove, a isto toliko njih (20 – 30%) inzulin.

Dijabetes i inzulinska rezistencija